Struktura terestričnih ekosistema
podrazumijeva prostornu organizaciju abiotičke komponente (staništa, biotopa) i
biotičke komponente (biocenoze). Struktura
biocenoze određena je biodiverzitetom koji je izdiferenciran na sinuzije – ekološke komplekse i strukturne i funkcionalne jedinice
biocenoze. Tipičan primjer evolucijskog odraza u
postizanju prirodnog savršenstva su šume
zajednice, odnosno šumski ekosistemi.[1] Šumski ekosistemi spadaju među najvažnije i najsloženije kopnene
ekosisteme sa biodiverzitetom koji čine različite biljne i
životinjske vrste, gljive i mikroorganizmi.[2]
Prirodni resursi po nekim definicijama označavaju
količinu postojeće biološke raznolikosti u različitim ekosistemima. Sirovine se
smatraju prirodnim resursima, ako se crpe i (po potrebi) pročišćavaju, a da
nije potrebna njihova proizvodnja. U tom smislu rudarstvo, crpljenje nafte,
ribolov i šumarstvo se smatraju iskorištavanjem prirodnih resursa dok
poljoprivreda (za koju je potrebna ljudska djelatnost) ne spada u prirodne
resurse.
Cilj upravljanja resursima je da se
racionalno koriste u zadovoljavanju potreba sadašnjih generacija i da se
sačuvaju za potrebe budućih generacija, imajući na umu da je danas manje
aktuelna podjela na obnovljive i neobnovljive resurse, a više na iscrpne i
neiscrpne, pri čemu se pokazalo da su neki neobnovljivi resursi praktično
neiscrpni (zalihe mineralnih soli), a obnovljivi iscrpni. [3]
 |
| Djelatnosti u oblasti šumarstva BiH je u skladu sa principom kontinuiteta gazdovanja; photo: Čehić, M. |
Održivo gazdovanje [upravljanje] šumama obuhvata uzgoj,
zaštitu i korištenja šuma i šumskog zemljišta te izgradnju i održavanje šumske
infrastrukture. Održivo gazdovanje šumama predstavlja korištenje šuma i šumskog
zemljišta na način i po stopi, koji/a održava biološku raznovrstnost,
produktivnost, sposobnost obnavljanja, vitalnost i potencijal šuma da sada i u
budućnosti obavljaju značajne ekološke, ekonomske i socijalne funkcije na
lokalnom, nacionalnom i globalnom nivou, a da pri tome ne prouzrokuje šetu
drugim ekosistemima.[4]
Historijiski
razvoj održivog upravljanja šumama
Javne odredbe koje se odnose na višegeneracijsko
korištenje šuma su vjerovatno jedan od najstarijih oblika dugoročne politike
zaštite okoliša i prirodnih resursa. Običajno
pravo [5] [6],
kodifikovano polovinom 14. stoljeća, uređuje korištenje šuma u skladu sa
zahtjevima i mogućnostima svoga vremena (Mantel 1990). Lokalna pravilo Palatina
iz 1295. glasilo je: „Drvo posječeno u
lokalnom području stoji na raspolaganju lokalnom stanovništvu.“ Zabilježeni
su zakoni iz 1330., kojima se propisuje umjerena
sječa koja ne dovodi do devastacije šume. Slična načela izražena su kasnije u
lokalnim zakonima mnogih komuna, samostana, općina i gradova. Korišteni su
propisi o izričitim zabranama sječe plodovitog drveća i vrsta koje su važne za
lokalnu opskrbu ogrijevom. Šume okolnih naselja bile su namijenjenje samo za
lokalne korisnike i bile su podijeljene u godišnjim sječnim jedinicama. Nakon sječe,
takve jedinice su zaštićivane od ispaše do osiguranja ponovnog rasta. Tokom 15.
i 16. stoljeća, izrada i isporuka trupaca iz šuma nije mogla zadovoljiti
rastuće potrebe za ogrijevom, građevinarstva, proizvodnju soli [7],
i rastuće potrebe metalurgije, što je uzrokovalo mnoge posljedice dijelovima
srednje Europe.
Korak po korak, politika i zakoni uvode
principe obnovljivog korištenja prirodnih resursa koji su prisutni i danas
(Zürcher 1965). Pojam održivi koristio je Hans Carl von Carlowitz, otac održivog
prinosa u šumarstvu, već 1713. godine: "Najveća umjetnost, nauka, marljivost i institucija zemalja će se
osloniti na način očuvanja i gajenja šuma koji treba preduzeti kako bi se
osiguralo trajno, stabilno i održivo korištenje, jer je to neophodno, jer bez
šuma zemlja u svojoj suštini ne može ostati.“ Početkom XIX stoljeća,
tačnije 1804. godine, Georg-Ludwig Hartig formulisao je načelo održivog šumarstva
u svom kapitalnom djelu Oporezivanje
šuma: "Nije moguće očekivati potrajno
šumarstvo, ako se proizvodnja trupaca iz šuma ne računa prema održivosti...
Bilo bi pametno prema tome oporezovati [procijeniti] šumu, ali s ciljem da ih trenutne
generacije koristite na takav način da bi njihovi potomci mogli izvući barem
onoliko prednosti koliko ih trenutne generacije koriste." Tokom 1841.
godine, Carl Heyer upućuje tehnike održivosti šumarske proizvodnje. Do 1850.
godine, moglo bi se reći da je većina šumskih područja došla pod neku vrstu
dugoročnog sistema korištenja šuma.
 |
| Njemačka šumarska škola imala je veliki utjecaj na naše stručnjake; photo; Čehić, M. |
Prijelaz dobijanja energije sa drveta na
mineralni ugljen u 19. i fosilna goriva u 20. stoljeću doveo je do oslobađanja pritiska
sa drveta, što radikalno mijenja put korištenja šuma za industrijski i ekonomski
razvoj u zemlji. To je bio presudan element pretvaranja šumarstva u moderni
sektor privrede, u skladu sa načelima održivog upravljanja obnovljivih resursa.
Metode za praktičnu primjenu održivog korištenja šuma razvile su se iz naučnih
modela koji kažu da intenzitet sječa treba prilagoditi dugoročnom proizvodnom
potencijalu šumskih sastojina.
Održivi gazdovanje kao temelj višenamjenskog
šumarstva
Održivi razvoj polazi od načela da sadašnji nivo
potrošnje i njegov efekat na okoliš mora poštivati ravnotežu koja čini
potrebni prostor za manevrisanje budućih mogućnosti. Održivost ne izražava
namjeru za korištenje sredstava; već predstavlja ono što ljudi, društvene i
političke zajednice moraju prepoznati kao vrijedno čuvanja i vrijedno odgovornog
upravljanja. Održivo gazdovanje je temelj prakse višenamjenskog(multifunkcionalnog) šumarstva, o čemu ste mogli čitati u tekstu objavljenom na našem bolgu.
Višenamjensko gazdovanje šumama je oblik održivog
gazdovanja šumama do obima, koji trajno održava glavne funkcije i komponente
šumskog eksositema. [8]
 |
| Šume pružaju proizvodne ali i opštekorisne funkcije; photo: Čehić, M. |
Značenje održivog gazdovanja kroz
multifunkcionalno šumarstvo širi se od primarnog fokusa proizvodnje trupaca do
uključivanja širokog spektra različitih kombinacija namjene šuma i ispunjavanja
privrednih potreba i mogućnosti, kao i rješavanja dinamičkih promjena
društvenih i kulturnih vrijednosti (Schmithüsen, Seeland 2006). U modernom
poslovanju definicija orijentisanog-upravljanja, kao što ju je formulisao
Speidel (1984) glasi: „Održivo šumarstvo
znači sposobnost vlasnika šuma i šumskih preduzeća da proizvode trupce, te da
se brinu za infrastrukturne usluge kao i za pružanje usluge zaštite okoliša za korist
sadašnjih i budućih generacija.“ To znači održavanje i stvaranje preduzetničke
uslova potrebnih za trajno i neprekidno optimalno ispunjenje ekonomskih i ekstraekonomskih
potreba i ciljeva. Održivo šumarstvo
se bavi vremenskom perspektivom (stalno i trajno), vrstama aktivnosti
(održavanje i stvaranje), ciljevima (potrebe i ciljevi), te kvalifikacijskim
uslovima (optimalno ispunjavanje). Praksa upravljanje koja odgovara potrebama i
vrijednostima modernog društva uzima u obzir šumu kao višenamjenski resurs, specifični
ekosistem, potrebu održavanja biološke raznolikosti te razvoj potencijala privrednih
i društvenih šuma u ruralnim i urbanim područjima (Bauer i sur 2004;. Bouriaud,
Schmithüsen 2005).
(Muamer Čehić, MA šumarstva)
*Napomena: Osnova za ovaj tekst crpljena je iz rada: Schmithusen,
F.:"Multifunctional forestry practices as a land use strategy to meet
increasing private and public demands in modern societies", Journal of
forest science, 53, 2007 (6): 290–298 i u dobrom dijelu predstavlja prijevod
istog. Ostale korištene reference posebno su istaknute.
[1]
Redžić, S.: „Struktura i dinamika
biocenoza kao indikator stabilnosti šumskih ekosistema“, ANUBIH, Zbornik
radova: Posebna izdanja – Odjelenje prirodnih i matematičkih nauka, Knjiga 19,
Naučna konferencija: Šume – indikator kvaliteta okoliša, 2011. godine
[2]
Beus, V., Vojniković, S.: „Specifičnosti šumske vegetacije Bosne i
Hercegovine“, ANUBIH, Zbornik radova: Posebna izdanja – Odjelenje prirodnih i
matematičkih nauka, Knjiga 19, Naučna konferencija: Šume – indikator kvaliteta
okoliša, 2011. godine
[3] Bozalo,
G., Lojo., A. (2014): Uređivanje šuma – skripta predavanja, Šumarski fakultet,
Sarajevo, str. 1.
[4] MCPFE definicija (1993)
[5] Pod
običajnim pravom podrazumijevaju se sve nepisane norme društvenog ponašanja,
ekonomskih i društveno-porodičnih odnosa (uključujući i moralne vrednote), koje
su postojal i razvijale se u tradicijskim, seoskim sredinama, regulirajući
interni život tih društvenih zajednica nezavisno o zakonskim, postojećim
pravnim normama države. (Bogšić, B. Spomenik narodnog običajnog prava iz 16.
vijeka, Rad JAZU, knjiga 1. Zagreb, str. 229-236.)
[6]
Dio pravnika kod shvaćanja „običajnog prava“ kao pojma sadrži – niz običaja kao
nepisanih pravnih regulativa koji su imali: opću primjenu, dugotrajno vršenje,
„privrženost... i dobrovoljno njegovo prihvaćanje“, podesnost za dotičnu
zajednicu (tj. Da nije istodobno postojao suprotan običaj), pa na temlju toga
bili sancionisano od države, tj. transformisani u – običajno pravo. (Perić, B.
Neki elementi evolucije pravnog regulisaja (naročito obziorm na odnos običaja,
običajnog prava i zakona), naučni skup: „Oktoborska revolucija i narodi
Jugoslavije“, Beograd-Kotor, 1967.
[7] Sistem
proizvodnje je bio primjeren tome vremenu – bilo je to isoljavanje slane vode
na vatri nastaloj loženjem drveta. Za iskuhavanje slane vode bilo je potrebno
dosta drva. Zbog toga su seljaci, koji su snabdijevali solare drvima, u toku
čitave godine bili oslobođeni poreza i drugih izvanrednih državnih nameta.
[8] Definicija
priređena po Lanly, FAO (1995)
