Pretraži ovaj blog

12.2.17

Održivo upravljanje šumskim ekosistemima

Struktura terestričnih ekosistema podrazumijeva prostornu organizaciju abiotičke komponente (staništa, biotopa) i biotičke komponente (biocenoze). Struktura biocenoze određena je biodiverzitetom koji je izdiferenciran na sinuzije – ekološke komplekse i strukturne i funkcionalne jedinice biocenoze. Tipičan primjer evolucijskog odraza u postizanju prirodnog savršenstva su šume zajednice, odnosno šumski ekosistemi.[1] Šumski ekosistemi spadaju među najvažnije i najsloženije kopnene ekosisteme sa biodiverzitetom koji čine različite biljne i životinjske vrste, gljive i mikroorganizmi.[2]

Prirodni resursi po nekim definicijama označavaju količinu postojeće biološke raznolikosti u različitim ekosistemima. Sirovine se smatraju prirodnim resursima, ako se crpe i (po potrebi) pročišćavaju, a da nije potrebna njihova proizvodnja. U tom smislu rudarstvo, crpljenje nafte, ribolov i šumarstvo se smatraju iskorištavanjem prirodnih resursa dok poljoprivreda (za koju je potrebna ljudska djelatnost) ne spada u prirodne resurse.

Cilj upravljanja resursima je da se racionalno koriste u zadovoljavanju potreba sadašnjih generacija i da se sačuvaju za potrebe budućih generacija, imajući na umu da je danas manje aktuelna podjela na obnovljive i neobnovljive resurse, a više na iscrpne i neiscrpne, pri čemu se pokazalo da su neki neobnovljivi resursi praktično neiscrpni (zalihe mineralnih soli), a obnovljivi iscrpni. [3]
Djelatnosti u oblasti šumarstva BiH je u skladu sa principom kontinuiteta gazdovanja; photo: Čehić, M.
Održivo gazdovanje [upravljanje] šumama obuhvata uzgoj, zaštitu i korištenja šuma i šumskog zemljišta te izgradnju i održavanje šumske infrastrukture. Održivo gazdovanje šumama predstavlja korištenje šuma i šumskog zemljišta na način i po stopi, koji/a održava biološku raznovrstnost, produktivnost, sposobnost obnavljanja, vitalnost i potencijal šuma da sada i u budućnosti obavljaju značajne ekološke, ekonomske i socijalne funkcije na lokalnom, nacionalnom i globalnom nivou, a da pri tome ne prouzrokuje šetu drugim ekosistemima.[4]

Historijiski razvoj održivog upravljanja šumama

Javne odredbe koje se odnose na višegeneracijsko korištenje šuma su vjerovatno jedan od najstarijih oblika dugoročne politike zaštite okoliša i prirodnih resursa. Običajno pravo [5] [6], kodifikovano polovinom 14. stoljeća, uređuje korištenje šuma u skladu sa zahtjevima i mogućnostima svoga vremena (Mantel 1990). Lokalna pravilo Palatina iz 1295. glasilo je: „Drvo posječeno u lokalnom području stoji na raspolaganju lokalnom stanovništvu.“ Zabilježeni su zakoni iz 1330.,  kojima se propisuje umjerena sječa koja ne dovodi do devastacije šume. Slična načela izražena su kasnije u lokalnim zakonima mnogih komuna, samostana, općina i gradova. Korišteni su propisi o izričitim zabranama sječe plodovitog drveća i vrsta koje su važne za lokalnu opskrbu ogrijevom. Šume okolnih naselja bile su namijenjenje samo za lokalne korisnike i bile su podijeljene u godišnjim sječnim jedinicama. Nakon sječe, takve jedinice su zaštićivane od ispaše do osiguranja ponovnog rasta. Tokom 15. i 16. stoljeća, izrada i isporuka trupaca iz šuma nije mogla zadovoljiti rastuće potrebe za ogrijevom, građevinarstva, proizvodnju soli [7], i rastuće potrebe metalurgije, što je uzrokovalo mnoge posljedice dijelovima srednje Europe.

Korak po korak, politika i zakoni uvode principe obnovljivog korištenja prirodnih resursa koji su prisutni i danas (Zürcher 1965). Pojam održivi koristio je Hans Carl von Carlowitz, otac održivog prinosa u šumarstvu, već 1713. godine: "Najveća umjetnost, nauka, marljivost i institucija zemalja će se osloniti na način očuvanja i gajenja šuma koji treba preduzeti kako bi se osiguralo trajno, stabilno i održivo korištenje, jer je to neophodno, jer bez šuma zemlja u svojoj suštini ne može ostati.“ Početkom XIX stoljeća, tačnije 1804. godine, Georg-Ludwig Hartig formulisao je načelo održivog šumarstva u svom kapitalnom djelu Oporezivanje šuma: "Nije moguće očekivati ​​potrajno šumarstvo, ako se proizvodnja trupaca iz šuma ne računa prema održivosti... Bilo bi pametno prema tome oporezovati [procijeniti] šumu, ali s ciljem da ih trenutne generacije koristite na takav način da bi njihovi potomci mogli izvući barem onoliko prednosti koliko ih trenutne generacije koriste." Tokom 1841. godine, Carl Heyer upućuje tehnike održivosti šumarske proizvodnje. Do 1850. godine, moglo bi se reći da je većina šumskih područja došla pod neku vrstu dugoročnog sistema korištenja šuma.
Njemačka šumarska škola imala je veliki utjecaj na naše stručnjake; photo; Čehić, M.
Prijelaz dobijanja energije sa drveta na mineralni ugljen u 19. i fosilna goriva u 20. stoljeću doveo je do oslobađanja pritiska sa drveta, što radikalno mijenja put korištenja šuma za industrijski i ekonomski razvoj u zemlji. To je bio presudan element pretvaranja šumarstva u moderni sektor privrede, u skladu sa načelima održivog upravljanja obnovljivih resursa. Metode za praktičnu primjenu održivog korištenja šuma razvile su se iz naučnih modela koji kažu da intenzitet sječa treba prilagoditi dugoročnom proizvodnom potencijalu šumskih sastojina.

Održivi gazdovanje kao temelj višenamjenskog šumarstva

Održivi razvoj polazi od načela da sadašnji nivo potrošnje i njegov efekat na okoliš mora poštivati ​​ravnotežu koja čini potrebni prostor za manevrisanje budućih mogućnosti. Održivost ne izražava namjeru za korištenje sredstava; već predstavlja ono što ljudi, društvene i političke zajednice moraju prepoznati kao vrijedno čuvanja i vrijedno odgovornog upravljanja. Održivo gazdovanje je temelj prakse višenamjenskog(multifunkcionalnog) šumarstva, o čemu ste mogli čitati u tekstu objavljenom na našem bolgu.
Višenamjensko gazdovanje šumama je oblik održivog gazdovanja šumama do obima, koji trajno održava glavne funkcije i komponente šumskog eksositema. [8]
Šume pružaju proizvodne ali i opštekorisne funkcije; photo: Čehić, M.
Značenje održivog gazdovanja kroz multifunkcionalno šumarstvo širi se od primarnog fokusa proizvodnje trupaca do uključivanja širokog spektra različitih kombinacija namjene šuma i ispunjavanja privrednih potreba i mogućnosti, kao i rješavanja dinamičkih promjena društvenih i kulturnih vrijednosti (Schmithüsen, Seeland 2006). U modernom poslovanju definicija orijentisanog-upravljanja, kao što ju je formulisao Speidel (1984) glasi: „Održivo šumarstvo znači sposobnost vlasnika šuma i šumskih preduzeća da proizvode trupce, te da se brinu za infrastrukturne usluge kao i za pružanje usluge zaštite okoliša za korist sadašnjih i budućih generacija.“ To znači održavanje i stvaranje preduzetničke uslova potrebnih za trajno i neprekidno optimalno ispunjenje ekonomskih i ekstraekonomskih potreba i ciljeva. Održivo šumarstvo se bavi vremenskom perspektivom (stalno i trajno), vrstama aktivnosti (održavanje i stvaranje), ciljevima (potrebe i ciljevi), te kvalifikacijskim uslovima (optimalno ispunjavanje). Praksa upravljanje koja odgovara potrebama i vrijednostima modernog društva uzima u obzir šumu kao višenamjenski resurs, specifični ekosistem, potrebu održavanja biološke raznolikosti te razvoj potencijala privrednih i društvenih šuma u ruralnim i urbanim područjima (Bauer i sur 2004;. Bouriaud, Schmithüsen 2005).

(Muamer Čehić, MA šumarstva)

*Napomena: Osnova za ovaj tekst crpljena je iz rada: Schmithusen, F.:"Multifunctional forestry practices as a land use strategy to meet increasing private and public demands in modern societies", Journal of forest science, 53, 2007 (6): 290–298 i u dobrom dijelu predstavlja prijevod istog. Ostale korištene reference posebno su istaknute.



[1] Redžić, S.: „Struktura i dinamika biocenoza kao indikator stabilnosti šumskih ekosistema“, ANUBIH, Zbornik radova: Posebna izdanja – Odjelenje prirodnih i matematičkih nauka, Knjiga 19, Naučna konferencija: Šume – indikator kvaliteta okoliša, 2011. godine
[2] Beus, V., Vojniković, S.: „Specifičnosti šumske vegetacije Bosne i Hercegovine“, ANUBIH, Zbornik radova: Posebna izdanja – Odjelenje prirodnih i matematičkih nauka, Knjiga 19, Naučna konferencija: Šume – indikator kvaliteta okoliša, 2011. godine
[3] Bozalo, G., Lojo., A. (2014): Uređivanje šuma – skripta predavanja, Šumarski fakultet, Sarajevo, str. 1.
[4] MCPFE definicija (1993)
[5] Pod običajnim pravom podrazumijevaju se sve nepisane norme društvenog ponašanja, ekonomskih i društveno-porodičnih odnosa (uključujući i moralne vrednote), koje su postojal i razvijale se u tradicijskim, seoskim sredinama, regulirajući interni život tih društvenih zajednica nezavisno o zakonskim, postojećim pravnim normama države. (Bogšić, B. Spomenik narodnog običajnog prava iz 16. vijeka, Rad JAZU, knjiga 1. Zagreb, str. 229-236.)
[6] Dio pravnika kod shvaćanja „običajnog prava“ kao pojma sadrži – niz običaja kao nepisanih pravnih regulativa koji su imali: opću primjenu, dugotrajno vršenje, „privrženost... i dobrovoljno njegovo prihvaćanje“, podesnost za dotičnu zajednicu (tj. Da nije istodobno postojao suprotan običaj), pa na temlju toga bili sancionisano od države, tj. transformisani u – običajno pravo. (Perić, B. Neki elementi evolucije pravnog regulisaja (naročito obziorm na odnos običaja, običajnog prava i zakona), naučni skup: „Oktoborska revolucija i narodi Jugoslavije“, Beograd-Kotor, 1967.
[7] Sistem proizvodnje je bio primjeren tome vremenu – bilo je to isoljavanje slane vode na vatri nastaloj loženjem drveta. Za iskuhavanje slane vode bilo je potrebno dosta drva. Zbog toga su seljaci, koji su snabdijevali solare drvima, u toku čitave godine bili oslobođeni poreza i drugih izvanrednih državnih nameta.
[8] Definicija priređena po Lanly, FAO (1995)

5.2.17

Trulež drveta kao svjedok

Pod pojmom truželi obuhvaćene su u širem smislu sve promjene koje nastaju u drvetu od mnogobrojnih gljiva. Trulež je pojava koja se ogleda izrazitom promjenom boje, a zatim smanjenjem težne, čvrstoće i tvrdoće drveta. Uži pojam truleži odnosi se samo na duboke fizičke i hemijske promjene u ćelijskoj membrani, pri čemu drvna supstanca bitno gubi normalne osobine.[1] Trulež drveta se smatra posljednom fazom propadanja drveta nastala kao posljedica razornog djelovanja gljiva.[2] Obzirom na posljedice koje nastaju u drvnim tkivima trulež se uglavnom razlikuje: 
  1. po smještaju u stablu, odnosno deblu;
  2. po boji;
  3. po konzistenciji ili postojanosti.
Do pojave truleži, odnosno djelovanja gljiva često dolazi nakon poremećaja normalnih životnih procesa, patoloških promjena ili napada insekata. 
Centralna trulež javora klena na radijalnom presjeku; photo: Čehić, M.
Centralna trulež zahvata centralni dio debla. Zaraza je prodrla preko korijena ili kroz ostatke grana. Zahvata veći ili manji centralni dio, i širi se radijalno prema korijenu ili vrhu stabla. 

Ako se pitate šta je uzrokovalo tružel ovog drveta, odgovor je vidljiv na prvoj (sredina) a na drugoj (donji dio, sredina) slici. 
Širenje truleži od mjesta prekidanja drvnih traka 
Za neke civilizacije stabla (šuma) predstavljaju simbol pamćenja i znanja. Za druge su simbol životne snage, neuništivosti, ali i nečega čemu treba pristupati sa strahopoštovanjem. I definitivno je tako, stablo ili bolje reći cjepanica sa slike je najbolji čuvar, najsigurnija arhiva dokaza odnosno najpovjerljiviji svjedok.

Ako se pitate kako drvo ili trulež drveta može biti svjedok, odgovor je može. 

Ovu trulež nisu uzrokovali insekti a ni patološke promjene. Klicu truleži ovog stabla javora klena „posijalo“ je zrno metka kalibra 7,62x39 mm ispaljeno iz najpoznatije svjetske puške, AK-47 znane i kao Kalaš (Kalašnjikov).    
Klicu djelovanja gljiva (proces nastanka truleži) uzrokovao je metak. Pažljivo gledajući sliku može vidjeti ulazni otvor; photo: Čehić, M.
Ova stablo klena lagano je vehnulo iznutra. Čuvalo je dokaze i sjećanja. Otkrilo je kote sa kojih je pucano. Pokazalo je položaje neprijateljskih strana. Možda je spasilo i poneki nevini život, baš zaustavivši ovaj metak. Možda je i zaštitilo ubicu skrivenog u šumi gdje raslo, pored puta na uzvišenju. Čuvalo je i živjelo sa olovom. U sebi. Ovo stablo klena, podsjetilo je na ratne devedesete. Preživjelo je metak(e), preživjelo je rat. Palo je u miru, ovo stablo klena. 
photo: Čehić, M.
photo: Čehić, M.
 [1] Krstić, M. „Zaštita drveta, II deo prouzrokovači truleži i obojenosti drveta“, Beograd, 1962.
 [2] Gurda, S. „Tehnologija drveta“, Šumarski fakultet Sarajevo, 1999. str. 279.